RADNICI u cijelom svijetu danas proslavljaju Međunarodni praznik rada.

Ovaj datum prvi put je obilježen 1886. godine u SAD, kada je više od 300.000 radnika širom Amerike, od kojih je samo u Čikagu bilo 40.000, napustilo svoja radna mjesta.

Organizatori protesta prethodno su uputili zahtjeve poslodavcima i vlastima tražeći „tri osmice“ – osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog uzdizanja, a kao odgovor uslijedila je represija. U sukobima sa policijom bilo je žrtava i ranjenih na obje strane, a sedmorica sindikalnih aktivista osuđeno je na smrt.

I pored toga, ili možda baš zbog toga, 1. maj već narednih godina postao je centralni datum radničkih pokreta širom svijeta, kada su se organizovale masovne demonstracije i štrajkovi.

Interesantno je podsjetiti se prvog Praznika rada u BiH, koji je 1906. godine obilježen uprkos zabrani, a koji se nakon nekoliko dana pretvorio u generalni štrajk, u kome je samo u Banjaluci učestvovalo 700 radnika, a u Sarajevu i Zenici je odnio čak i ljudske žrtve.

Akcija oslobađanja radnica Fabrike duvana
Banjaluka, tada grad u Austrougarskoj, imala je početkom prošlog vijeka pivaru, pilanu, rudnik uglja, elektranu, ciglanu, fabriku duvana i fabriku marama, ali su uslovi pod kojima su živjeli banjalučki radnici bili veoma teški – niske nadnice, rad po deset ili dvanaest sati dnevno i teške higijenske i zdravstvene prilike. Najmanje su bili plaćene radnici u Tvornici duvana, a slično je bilo i sa građevincima koji su radili iz dana u dan do kasno u noć, a pri silasku sa skele morali su paliti šibice jer nije bilo osvjetljenja.

Prvi prvomajski uranak u Banjaluci organizovan je 1906. godine uprkos policijskoj zabrani, a nekoliko dana nakon njega uslijedio je i prvi generalni štrajk. Naime, oko 700 radnika Fabrike duvana, kao i građevinaca, rudara i zanatlija ulogorilo se na Petrićevcu, gdje su četiri dana odbijali da siđu u grad i vrate se na posao.Tu su bili sve dok nisu dobili povećanje plata od 10 do 30 odsto!

– Na sastanku predstavnika radnika svih struka koji je održan u jedan sat u noći između 4. i 5. maja 1906. godine donesena je odluka o štrajku koji je trebao da počne rano ujutro. Odmah poslije sastanka, prisutni su se razišli da bi u toku noći obavijestili radnike po kućama o nedolaženju na posao. Uspjelo se obavijestiti sve radnika, izuzev onih iz Tvornice duvana. Bile su to uglavnom radnice – ispričao je „Banjalučkim novinama“ pola vijeka kasnije, učesnik prvog banjalučkog štrajka Marin Zrelac.

On kaže da se zbog toga dogodilo da su jedino radnice duvana otišle na posao, neobaviještene o čemu se radi.

– Radnici drugih struka rano ujutro, u prvim časovima, obrazovali su prve povorke i između osam i devet krenuli prema tvornici da oslobode radnice. Međutim, policija je obaviještena o događajima već postavila kordon i branila ulaz u tvornicu. Nastala je kratka stanka i neizvjesnost koju je prekinuo poklik radnika Ivana Mrkonjića i Đoka Rađevića – Naprijed drugovi! Oni su prvi nasrnuli na postrojene policajce pred ulazom i nastalo je hrvanje. Radnice tvornice, koje su posmatrale ovaj prizor sa prozora drugog sprata, njih preko dvije stotine, izašle su napolje i zašle za leđa policajaca. Policajci su se najzad morali rasturiti, a povorka je zajedno sa ženama – radnicama krenula nazad, zaustavivši se na Kastlovom ćošku – ispričao je Zrelac.

Na Kastlovom ćošku (sadašnji Trg Krajine) održani su govori, nakon čega se povorka radnika i radnica uputila prema izletištu Petrićevac gdje su ostali tri dana i tri noći. Četvrtog dana dobili su pismeno obavještenje od strane upravnika grada da se udovoljava zahtjevima štrajkača za skraćenje radnog dana i povećanje plata!

Banjalučki generalni štrajk iz 1906. godine bio je „sinhronizovan“ sa sličnim dešavanjima u cijeloj BiH – Sarajevu, Tuzli, Mostaru, Zenici…

Mrtvi i ranjeni u Sarajevu i Zenici
– Poslije prvomajske proslave radnici Tvornice duvana i ciglarski radnici produžili su štrajk koji su djelomično počeli već krajem aprila… Policija je zatvorila dvije radnice i tri radnika i to je još više uznemirilo cijeli grad. Radnici nisu htjeli da prepuste nemilosti vlasti svoje zatvorene drugove. Popodne su svi štrajkači organizirano došli pred zatvor i demonstrirajući tražili da njihovi drugovi budu pušteni na slobodu. Bijesan na radnike, policijski komesar počeo je da viče sa balkona: ‘Marš kućama’. – Marš vi u Austriju! – odgovorili su mu radnici – opisuje list „Borba“ iz 1956. godine dešavanja u Sarajevu 1906. godine.

Nakon toga, navodi list, žandari su ispalili plotun u narod, a tom prilikom bilo je nekoliko mrtvih i ranjenih. Kao odgovor na ovaj zločin te večeri proglašen je generalni štrajk.

Generalni štrajk u Sarajevu našao je odjeka u cijeloj BiH i kako je u koje mjesto doprla vijest o štrajku u Sarajevu, spontano su izbijali opšti štrajkovi u Mostaru, Banjaluci, Tuzli, Travniku, Zenici, Zavidoviću i Varešu. Prilikom štrajka u Zenici poginula su četiri radnika, a veliki broj ih je što lakše, što teže ranjen.

Štrajkovi su u cijeloj BiH organizovani i u godinama nakon toga, a radnici, organzovani u sindikate, imali su fond iz koga su tokom štrajkova primali pomoć, kao i svoju menzu, u kojoj su se štrajkači besplatno hranili.

Proslave Prvog maja su sve do 1921. godine bile masovne i javne, a nakon toga, zbog navodne „prokumunističke propagadne“ država (sada već Kraljevina ŠS) je zabranila rad sindikata. Tako su, na primjer, prvomajski uranci u Banjaluci organizovani ilegalno, na Petrićevcu, u Trapistkoj šumi i na Trešnjiku, gdje su radnici pjevali, u to vrijeme zabranjenu Internacionala i Marseljezu.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.